Titanijev diborid može se pripremiti raznim metodama, uključujući, ali ne ograničavajući se na izravnu sintezu, metodu termalne bora, elektrolizu rastaljenog metala, metodu potpomognutog uranjanja metala, termičku metodu ugljika, samopropagirajuću visokotemperaturnu sintezu (SHS), metodu taloženja iz pare i sol -gel metoda. Poseban uvod je sljedeći: 12
Metoda izravne sinteze: prah titana i prah bora visoke čistoće izravno se kombiniraju na visokoj temperaturi kako bi se dobio titanov diborid. Ova metoda je skupa i obično se koristi samo u laboratorijima.
Borotermalna metoda: titanijev oksid i borov prah reagiraju na višoj temperaturi da nastane titanijev diborid. Ova metoda ima nižu reakcijsku temperaturu, ali su zahtjevi za čistoćom sirovine i omjerom viši.
Metoda elektrolize taljenja: titanov oksid reagira s boratima i fluoridima alkalnih (ili zemnoalkalnih) metala u uvjetima rastaljene elektrolize da nastane titanov diborid.
Karbotermalna metoda: Koristeći karbotermalnu redukcijsku metodu, ugljik se koristi kao redukcijsko sredstvo za reakciju s titanijevim oksidom na visokoj temperaturi da nastane titanijev diborid. Ovo je metoda koja se široko koristi u industrijskoj proizvodnji.
Samopropagirajuća visokotemperaturna sinteza (SHS): Ova metoda koristi magnezijev prah kao redukcijsko sredstvo, inicira reakciju kroz upaljač i koristi toplinu oslobođenu reakcijom za dovršetak sinteze. Titanijev diborid proizveden ovom metodom ima malu i ujednačenu veličinu čestica, ali postoje tehničke poteškoće.
Metoda taloženja parom i sol-gel metoda: Ove dvije metode koriste plinsku fazu i sol stanje kao početno stanje za pripremu titan diborida kroz kemijske reakcije i procese geliranja. Ove dvije metode općenito su prikladne za pripremu u laboratorijskim razmjerima.
Ove metode imaju svoje prednosti i nedostatke. Koju metodu odabrati ovisi o potrebnoj čistoći proizvoda, troškovima proizvodnje i specifičnim zahtjevima za veličinu i morfologiju čestica proizvoda.